Viđala sam zastrašujuće fotografije mnogo pre nego što sam videla anoreksiju uživo i mislila sam da znam vrlo dobro kako izgleda anoreksičarka. Ipak, ona prva koju sam ugledala u svom životu me nije šokirala svojim izgledom – već činjenicom da ima 13 godina. Na moje “Zašto?” rekla je “Htela sam da budem lepa”. Te noći nisam mogla da zaspim pitajući se zašto ona a ne ja? Ili zašto ona a ne neko meni blizak? I da li joj ima spasa? Želela sam tada da postoji nešto što mogu da uradim i nisam znala šta.
Danas verujem da u moru potresnih stvari, situacija i sudbina koje prolaze pored nas – ne možemo da biramo onu koja će nas pogoditi i koju nastavljamo da nosimo sa sobom. Za mene je ovo trinaestogodišnje dete bilo kao ogromna opekotina koja se desila u sekundi i ostavila ožiljak za naredne godine. Ako je preživela anoreksiju danas ima 25 godina i jedan je od nekoliko razloga što uopšte postoji ovaj blog.
Kobno odlaganje
Ana, čiju sam vam priču prenela u prethodnom postu, ne izgleda kao osoba sa tih fotografija. Izuzetno je lepa devojka i da je vidite negde na ulici ne bi znali da ima bilo kakav poremećaj ishrane, već bi rekli da je “kao manekenka”. Nisam ni sama znala do skoro da je prizor anoreksičnih devojaka sa “onih” fotografija zapravo poslednja faza iz koje teško da ima povratka. Mi zapravo nismo ni svesni toga da neko pored nas možda ima poremećaj ishrane opasan po život.
U trenutku kada je shvatila da joj je potrebna pomoć i obećala da će da je potraži – ni Ana ni ja nismo znale od koga i gde. Nismo znale ni da li postoji neko sa kim može da popriča odmah – u trenutku kada je postala svesna svog problema i kada je bila dovoljno motivisana da počne da ga rešava.
Ovo je bilo jako važno. Mladi sa poremećajem ishrane čekaju mesecima (pa i godinama) od momenta kada shvate da imaju problem do momenta kad potraže pomoć. Odlaganje je opasno jer je anoreksija izlečiva samo u 50% slučajeva.
Gde je hitna pomoć?
Svesna sam toga da kažu da više nismo plemeniti kao nekada i da nemamo želju da pomognemo drugim ljudima ne tražeći ništa za uzvrat. Danas se iznenadimo i kada se neko “meša u svoj posao” za koji je plaćen, pa ne očekujemo da naletimo na grupu volontera koja se trudi da rešava probleme drugih ljudi. Posebno ne ako su oni stručnjaci koji svoje usluge mogu i da naplaćuju.
Anoreksija jeste poremećaj koji se teško leči i obično je potrebna dugoročna terapija – nekada i uz smeštaj u specijalizovanu ustanovu. Tačno je da to nije problem koji može da se reši nakon nekoliko razgovora – ali mi je bilo nemoguće da ne postoji baš niko sa kim može da se popriča sada i postave prva pitanja! Samo informacije o tome da li se stvarno radi o poremećaju ishrane ili kome se obratiti ako je potrebno lečenje mogu da budu od neprocenljive važnosti. Koga pitati kako obično izgleda proces lečenja? Šta da radite dok se i uživo na obratite nekome za stručnu pomoć? Kako da se ponašate i da li da ćutite ili pričate o tome?
Pošto sam verovala da ovakva grupa ljudi negde postoji – odlučila sam da ih pronađem. Prvo nisam pronalazila ništa – a onda sam u Inbox na svom privatnom FB profilu dobila mail od devojke koja je “samo htela da mi se javi”. Umesto da se stvarno “samo javi” uradila je nešto što se skoro nikada ne dešava – veoma detaljno se predstavila i napisala da je student psihologije. Ja odavno ne verujem u slučajnosti. Napisala sam joj koga pokušavam da pronađem i već za dva dana od nje dobila odgovore na svoja pitanja:
- Da, postoje ljudi koji pomažu drugim ljudima i to rade volonterski.
- Čak i onda kada im je to struka od koje mogu da zarađuju.
- A mladi sa problemima imaju sa kim da porazgovaraju. Uključujući tu i problem o kome danas pišem – poremećaj ishrane.
- I dalje ljudi među nama znaju šta znači #širidobrotu
Pričajmo o tome!
“Pričajmo o tome” je projekat koji je pokrenula grupa mladih stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja gde primarno pomažu studentima – obzirom da su to i sami bili do skoro i dobro pamte sve izazove sa kojima su se suočavali. Razgovori se obavljaju putem mail-a ili Skype-a. Sajt ovog projekta jeste finasiran iz donacija, ali rad više od 50 mladih profesionalaca nije. Oni su volonteri koji znaju da je mladim ljudima potrebna pomoć da se izbore sa novim iskušenjima, prebrode neizvesnost i reše probleme.
Moja nadanja s jedne strane idu ka tome da će mladi ljudi koji imaju probleme sa poremećajima ishrane saznati za ovo savetovalište i da neće oklevati da – u slučaju sumnji da se nešto ovako dešava s njima – okrenu telefon, pošalju mail ili uspostave kontakt preko Skajpa. S druge strane nadam se da će biti i onih koji žele da pomognu savetovalištu da opstane i proširi svoj rad. Ako sam ih ovako teško pronašla, znači da nam ovakvi projekti nedostaju i u oblasti mentalnog zdravlja, a svakako i u mnogim drugim oblastima.
Više o savetovalištu pročitajte na njihovom sajtu ili pratite FB stranicu, pogledajte ko su osobe kojima možete da se obratite, uputite na njih svoje prijatelje za koje znate da imaju probleme.
Jovana Lazarević volontira u savetovalištu “Pričajmo o tome” i njen master rad je bio na temu anoreksije. Uskoro će biti gost na blogu: pokušaćemo da razbijemo neke predrasude i ponudimo praktične savete za one čiji bliski ljudi imaju poremećaj ishrane. Do tada saznajte:
- Koje su naščešće zablude koje imamo o poremećajima ishrane?
- Kako poremećaji ishrane nastaju i koji su njihovi uzroci?
- Koji su simptomi anoreksije i kako se ona leči?
- Upoznajte se sa značenjem termina “pro ana” i “pro mia”
- Pročitajte više o pričama koje su uzdrmale svet, među kojima ima i onih sa srećnim krajem
Crna statistika
Fotografije novinarke Nane Karagianni i kampanja protiv anoreksije francuske manekenke Isabelle Caro (preminule u 28. godini) su pomogle da se svetska javnost bolje informiše:
- Dijagnozu anoreksije ima oko 1% osoba širom sveta, dok se kod 5% sreću neki simptomi poremećaja.
- 95% obolelih su osobe ženskog pola.
- Kod oko 85% obolelih dijagnoza se postavi između 13. i 20. godine.
- Mogućnost oporavka je oko 50% u prvih 10 godina.
- Ovo je psihijatrijski poremećaj sa najvišom stopom smrtnosti – smrtni ishod se javi u oko 25% slučajeva.
Ne zaboravite nikada koliko se “naših” Izabela svakodnevno bori sa ovim problemom – a sve one su jako, jako mlade.
Učini nešto za ljude oko sebe i #širidobrotu!
Nastavak, intervju sa psihologom: “Da li su mediji krivi za poremećaj ishrane?”
Bravo, Vitki i dobri gurmane, bravo!
[…] CEO TEKST […]
Naježio sam se dok sam čitao tekst, a onda i delove sajta Pričajmo o tome. Svaka čast ovim mladim ljudima što su pre svega ljudi a onda i profesionalci vredni svoga zvanja, za razliku od establišmenta u belim mantilima koji često manje mare za tuđ život i blagostanje nego za svoj novčanik. Rekao sam sto puta, rećiću još jednom – televizija je smrt za ljude sa krizom identiteta (a od pre 10-ak godina i kompjuteri). Odavno je ovaj mediji (koji je trebalo da svet promeni na bolje, imajući u vidu koje su mu mogućnosti) postao oglasni prostor za svakojake menadžere, lose-it preparate, lifestyle-ove, must have-ove i ostali talog 21. veka. Da ne bude zabune, ja 21. vek računam od omasovljenja električne energije u domaćinstvima.
Uprkos mojim težnjama, i ovaj odgovor se pretvorio u tzv. rant, tako da ću ga završiti sledećim rečima upućenim mladim volonterima:
Bili ste ljudi kada niko nije hteo. Svojim prvim koracima dokazali ste ostatku branše (a i šire) da prvo treba biti čovek pa tek onda obući beli mantil (mantil opcionalan). Hvala Vam, i hvala Maji što je skrenula pažnju na ovaj problem!
[…] Ovde se može pročitati ceo tekst http://www.vitkigurman.com/2013/12/19/anoreksija-lecenje/ […]