Ne vidim poentu da se porodica upropašćava margarinom i prekomernim količinama šećera. To uopšte nije znak pažnje. Obično na kraju lekovi za saniranje posledica koštaju monogo više od tog maslaca.

Slatkiši bi trebalo da se konzumiraju što manje i tretiraju kao povremena zanimacija. S nutricionističkog stanovišta gledano: voće i suvo voće uz malo orašastih plodova su sasvim dovoljni.
Torte i kolači? Da. Povremeno. U što manjim količinama. Domaći ili kao domaći. Izuzetnog kvaliteta, jer je šećer već samo po sebi problem (o zlu od margarina da ne pričamo).

Naravno da će svako u svojoj kući da radi šta god želi – ali hajde da razlikujemo “nobles momente” od brige za sebe i ukućane. Priroda nigde nije natrpala masti i šećere zajedno. To su uradili ljudi i napravili potpuni haos. Zato je skidanje s margarina MORANJE, a skidanje ili limitiranje šećera najpametnija stvar koju čovek može da uradi za sebe.

Zato da – torte treba da budu kvalitetna umetnost, koja služi samo za specijalne prilike.

I ovo nije problem novca, nego “midseta”. Neki ljudi bi radili isto i da imaju 100 puta više novca. I s milionima na računu bi mislili da su slatkiši neophodni svakog dana i vodili se onim “daj šta daš, samo da ih ima”.

Tako bi bila srecna da opet osetim miris kolaca koje je mama pekla, ali nazalost vec dugo nije s nama pa nedostaje sve… Razmislite malo ,jer posle ce biti kasno kad vam i ti kolaci koje bacate pocnu nedostajati…

Uzalud Vam trud i vještina – kad se meni okus toga ne sviđa. To što Vi kaćate “zbrčkaju neki puding i ulepe mleveni keks i nafljakaju šlag” – za mene je to prefini kolač, ja ne očekujem da se to Vama sviđa. Što se mene tiče, Vi nikad, al fakat nikad ne morate jesti ni keks, ni puding ni šlag. Slobodno se Vi davite u orasima, bademima, lješnjacima, grožđicama, medu, maslacu, kremama od 20 jaja kuhanih na pari… – što se mene tiče, jedite to svaki dan! Vidim da je rasipanje/bacanje novaca danas svima super. Ali, meni to nije super. Samo Vi bacajte svoje novce, meni ne smeta.
Meni je žao što moja mama, suprugova mama itd., bacaju novce na sastojke (kako su orasi, maslac… itd. skupi!!!), a mi takve kolače ne jedemo. Ja se neću ispričavati što odbijam gurati u sebe hranu koju ne volim (ma kako god ona vama bila zdrava i super i krasna, daaaaa znam da ćete Vi koji jedete te kolače kakvi se meni gade, doživjeti barem 100. rođendan – meni je to ok, ja ću jesti one kolače koje Vi smatrate nezdravima, ali meni su oni prefini!!! – ako doživim 50. rođendan dobro, ako ne, opet dobro, ali uživat ću u hrani kakvu volim, a ne u onoj kakvu Vi reklamirate).
Meni zaista ne smeta da itko proizvodi te torte kakve su ovdje navedene. Da se poslužim Majinim riječima (budući da Maju nitko nije popljuvao, očito Vam se sviđa kako piše) : „Istina je da je kompliment kad uopšte prihvatim parče torte, jer mi je “na oko” lepo. A još veći komplimet kad to parče zapravo i pojedem. Što se svakako dešavalo. Retko.”
Stvarno je kompliment kad ja negdje prihvatim komad torte zato što je lijepo ukrašena i stvarna se na silu prisilim da uguram u usta komad npr. Reform torte i suzdržavam se da ga ne ispljunem u maramicu. Rijetko se desi da stvarno pojedem cijeli komad – to se događa samo kad nije riječ o nekom od tih tradicijskih recepata, npr. ako se radi o Šampitama, Bounty, Princes krafnama, Češkom kolaču – pojest ću i 3 -4 komada!
Samo Vi uživajte u svojoj umjetnosti od oraha i drugih sastojaka koje sam napisala (meni se želudac okreće samo dok se sjetim tih sastojaka).

Ok, to štima, ako je ta blogerica iole mojih godina, odrasla je u vrijeme kad djeca nisu imala prava, pa sve ok. Ali, danas, da se danas roditelj usudi djetetu za napravljen kolač od pudinga i keksa, reći da se nije trebalo truditi to pripremati, danas bi se dijete uputilo školskom psihologu/pedagogu i žalilo na roditelja. Pedagog/psiholog obavezno tada zove roditelje i prijeti ima pozivanjem centra za socijalnu skrb, ako nastave tako psihički zlostavljati dijete koje se potrudilo napraviti kolač. Ja nisam pedagog/psiholog, ali radim u tom miljeu, pa se nagledam takvih stvari.
Ili se možda u tekstu s tog nekog bloga radi o tome da tata to nije izgovorio, nego je dijete na njegovom licu (krivo?) pročitalo što tata misli o kolaču od pudinga?
Stvarno mi je žao što se ne sjećam gdje sam čitala to s tatom i tim kolačima od pudinga, prošlo je više od godinu dana otkad sam napisala svoj prvi komentar ovdje.
No, baš me zanima jesu li u komentarima ispod teksta o tom tati, “brižljivi komentatori” popljuvali tatu jer nije cijenio djetetov trud. Ja ne bih komentirala tatin stav prema djetetovom trudu koje je svojim jadnim nejakim ručicama (nezahvalnom?) tati napravilo kolač od pudinga i keksa. Jadno dijete.

Vidim da nekima smeta dužina mog komentara, smatram da je ovo mjesto za diskusiju pa nemam problem s tim, a kome se ne sviđa: neka ne čita. Kao što sam rekla, meni se sam blogeričin tekst sviđa, gotovo naziva koji mi trebaju, navedeni su na jednom mjestu, to je za svaku pohvalu. Nije moj problem što vi ne možete shvatiti da ne vole svi takve torte.
Zanimljivo mi je da neki smatraju da sam ja bila nezahvalno dijete i nisam cijenila majčin trud. Ja smatram da sam bila pristojna, jer nikad nisam rekla da mi se ne sviđaju njezini kolači i torte. Ok, bilo joj je to jasno jer ih nisam jela, al moja mama i dan danas bira bitke koje može dobiti pa me nije silila da jedem torte, ali sam morala jesti druge stvari koje nisam voljela npr. juhe i zelenu salatu. To se u mojoj obitelji jelo za svaki obrok(!) (čak se prije npr. sarme morala jesti neka juha, a uz sarmu je zelena salata bila prilog(!).
Zanima me da li ovi koji smatraju da sam ja nezahvalna jer bih najradije bila rekla (iako sam šutjela!) „hvala mama, ali nisi se trebala truditi“; isto to misle kad je riječ o odrasloj osobi?
99% sam sigurna da se radi o blogu Vitki gurman (iako, možda sam fulala), ali ima negdje ili tekst ili komentar u kojem neka blogerica kaže da su njeni prvi koraci u kuhinji uključivali kolače od keksa i pudinga, a „reakcija“ njezinog tate na to bila je: „hvala, ali nisi trebala“. „Reakcija“ sam stavila pod navodnik, jer kako rekoh uopće nisam sigurna koji je to blog, a kako tek da se sjećam jel piše da je tata to izgovorio, ili je blogerica to vidjela na njegovom licu – ne sjećam se što piše. Ako je tata to stvarno izgovorio, smatrate li da je izvrijeđao dijete koje je svojim nejakim ručicama napravilo kolač od keksa i pudinga i da je nezahvalan na trudu koji je dijete uložilo u kolač? Jadno dijete.
Ili ćete reći da otac to smije djetetu reći jer je star(iji)?

Ispričavam se što mi je ovako dugo trebalo da odgovorim. Moj komentar nije sarkastiča, ja sam zaista zahvalna što se netko potrudio na jednom mjestu napisati nazive tih torti. Moj suprug i ja radili smo popis, ali nama to nije jednostavno jer se nismo nikad trudili pamtiti kako se zove to sve što ne volimo. A ovdje skoro 8 komada na jednom mjestu (nismo uvrstili svih 8 na naš popis). Vjerojatno bi bilo bolje da ovo ne pišem, al napisat ću: na stranu ovaj tu popis torti, suprug i ja skužili smo da su baš blogovi navedeni u ovom popisu, nepresušan izvor naziva torti i kolača koje tražimo. Na kraju smo napravili popis od skoro 40 (mahom tradicijskih) torti/kolača koje ne volimo. Mi smo zaista zahvalni na pomoći blogerice koja je sastavila popis. Al, napravili smo i popis torti/kolača koje volimo, npr. Šampite, to možemo jesti za svako slavlje i svaki blagdan i svaki radi dan. Već nekih 5-6 godina barem jednom mjesečno radim Šampite i još nam nisu dojadile. Ili Čupavce, Princes krafne, Ledene kocke, Češki kolač, Bounty, Munchmallow, Boem kolač… to volimo. Ne treba meni uopće netko drugi peći kolače, radim si ih sama (nadišla sam puding i kekse, ali ne radim kolače kakve moja mama i dan danas radi jer suprug i ja to ne jedemo). Ali, poanta tog popisa bila je da nam mame prestanu donositi kolače koji završavaju u smeću, i tako godinama. Za mog supruga i mene je to rasipanje. Dali smo te popise kolača (i one koje volimo i one koje ne volimo) suprugovoj i mojoj mami. Nije to baš urodilo nekim plodom. Ove kolače koje ne volimo i dalje nam rade jer ih one vole, a ove kolače koje volimo, ti se njima ne sviđaju jer ne sadrže tone oraha, lješnjaka, meda, grožđica ili 12 jaja kuhanih na pari (ok, za šampite se može smjesa kuhati na pari, ali mojoj mami to nije kolač(!) jer u njemu nema nikakvih orašastih plodova; ona nikad u životu Šampite nije napravila, u mojoj obitelji to nije tradicijski kolač; suprugova mama ih je radila, ali često joj se smjesa neće stvrdnuti).

Šokirana sam, prvi put čujem da neko više voli ove torte sa margarinom, keksom i ostalim industrijskim sastojcima. A o stavu prema maminom trudu ne bih ni da komentarišem. Jadna majka.