Kažu da je jedan od najvećih strahova onaj od javnog nastupa. Verovatno da je to tačno – a ne pitajte me kako znam 🙂
Moj prvi javni nastup su bila odgovaranja na času u školi. To ne bi bilo stvarno nazvano “javnim nastupom” da nisam imala problemčić – naime, do 6. razreda osnovne sam slovo R pričala onako, iz grla. Ili da ne ublažavam: nisam znala da kažem “R”. Kako to nisam uspevala da savladam, počela sam ponekad da ga izbacujem iz reči. Jednog dana sam odlučila da mi je bilo dosta, napisala sam dugačku listu reči prepunih slova R i išla svaki dan na veliku zajedničku terasu svoje zgrade da naglas vežbam.
Čitala sam o Demostenu, velikom govorniku koji je imao govornu manu kao mladić i uporno je vežbao, čak i ubacivao kamenčiće u usta da natera sebe da i sa njima razgovetno izgovara reči. Istu metodu sam koristila s komadićima oraha, kikirikijem i grožđem. Ako je mogao on, naravno da mogu i ja! Nakon određenog perioda vežbanja, izgovarala sam simpatično “francusko Rrrrrr” – da bi kasnije to postalo normalno izgovoreno slovo. Očito, umem da budem ekstremno tvrdoglava u nameri da se izborim s onim što mi smeta. Mislim da se tu, od mog detinjstva, baš ništa nije promenilo…
Javni nastupi – izvor treme
Prvi pravi javni nastup imala sam 2002. na poslu, kada sam nakon intenzivnih priprema, koje su trajale mesecima – došla na red da održim obuku. Imala sam malu grupicu od 10-12 ljudi. Konsultant koji je tu bio u svojstvu kontrolora, pitao je mog direktora “šta je Maji?”, a ovaj mu je odgovorio “radi ovo prvi put u životu”. Komentar je bio “aha, pa onda je dobro” 🙂 Trema je nestala uz sticanje samopouzdanja i vežbu, lako i relativno brzo, jer sam dobro znala ono o čemu sam pričala. Male grupe mi od tada nisu nikakav problem.
Kad sam postala bloger i kada je usledila nagrada za najbolji blog u Srbiji 2014. i po prvi put sam morala da se nađem na pravom javnom nastupu. Trebalo je da imam prezentaciju pred 100 ljudi uz online prenos događaja. Uspela sam da igledam normalno, dok su mi kolena bila pretvorena u pihtije. Ali snašla sam se tako što sam naučila napamet uvodnu šalu. Verovala sam u ovo: “Ako ne kupiš publiku u prvih par minuta, ako se ne najsmeju, reaguju ili progovore – ugasila si!”. Uspela sam da ih nasmejem i progovorili su, ali sam bila iskrena. Rekla im istinu: da sam uvodnu šalu naučila napamet, jer imam tremu – a za iskrenost se dobija aplauz ohrabrenja iz publike. Tako sam preživela 🙂
A kako je trema kasnije nestala? Ponavljanje i vežba svakako – ali se dogodilo i nešto važnije. Jednostavno mi je dosadilo da imam tremu. Da se svaki put pred javni nastup preslišavam, pitam “šta ako”, prolazim kroz sve to ponovo, i ponovo… Rekla sam sebi da je najgore što može da se desi da na snimku izlgedam ružno i da lupim neku glupost. Pa dobro – i šta s tim? Preživeću 🙂
Onda je trema nestala.
Da li je konverzacija na stranom jeziku – javni nastup?
Izlazak iz uobičajenih okvira pred drugim ljudima, momenti kad u javnosti radimo nešto na šta generalno nismo navikli – umeju da stvore isti osećaj kakav stvara javni nastup. Nervoza, trema i strah od greške ili “blamiranja”.
Ljudima koji su od mladosti bili u okruženju gde se priča strani jezik, ili su imali rođeke u inostranstvu – verovatno je drugačije. Danas mladi imaju mogućnost da se školuju u inostranstvu i češće putuju. Ja sam odrastala u godinama izolacije zemlje, oteženih mogućnosti za putovanja, pa i konverzaciju na stranom jeziku. Znam izuzetno veliki broj svojih vršnjaka koji razumeju Engleski, mogu da gledaju filmove ili čitaju literaturu – ali kad dođe trenutak da progovore, oni zataje. Osete nervozu i strah. Maca je pojela jezik i iz njih neće izaći ni jedna jedina reč.
Ovo sigurno zvuči poznato i neverovatno podseća na javni nastup. Ovako sam se osećala kada sam 2005. počela da radim u internacionalnom okruženju. Nisam bila u centralnoj kancelariji, pa nisam morala da pričam engleski često – tek na povremenim okupljanjima i ponekom sastanku. Sva dokumentacija je bila na engleskom i to nije bio problem. Problem je postojao kad treba da se priča, jer nisam imala baš nikakav kontinuitet.
Isto kao i kod javnog nastupa – oslobađenje treme je bilo uslovljeno eliminacijom nesigurnosti, povremenom ili češćom vežbom, kao i odlukom da se ovakvo ponašanje uopšte ne isplati 🙂 Shvatila da smem da zaboravim neku reč – rećiću je na srpskom pa će mi kolega pomoći, da smem da pogrešim gramatiku i da Zemlja neće da se otvori zbog toga. Tako sam progovorila i više nisam imala problem da pričam.
Ali, sve vreme u pozadini mozga ostala mi ideja da nisam dovoljno dobra u tome.
Prečice u eliminaciji straha – konverzacijki kurs jezika
Pisala sam vam kako je učenje engleskog izgledalo kad sam ja bila dete, davne 1987. godine – a kako moji bratanci uče danas u EQUILIBRIO KIDS. Umesto mučenja s gramtikom, koja jeste tema, ali ne prioritet – fokus je na tome da progovore i da to nastave da rade sa samopouzdanjem. Upravo to i jeste ključno.
I za nas, veliku decu, koja nisu rešila ovaj problemčić na vreme postoji idealan sistem odvikavanja od blokada u EQUILIBRIO obrazovnom sistemu 🙂
Pre nekoliko dana sam se vratila sa testiranja koje se sastojalo od tri kratka pisana sastava na zadate teme i gramatičkog testa od preko 100 pitanja. Kada upisujemo bilo koji kurs, naravno, nakon testiranja raspoređuju nas u grupu sa sličnim jezičkim veštinama. To mi se sviđa – pogotovo na konverzacijkom kursu na koji krećem – jer niko nikoga neće kočiti neznanjem, ili činiti da se oseti neprijatno zbog manjka znanja.
Na testiranju sam ipak – doživela šok i iznenađenje 🙂 Prijatno! Pisala sam o tome na Instagramu. Ispalo je da sam i pored svog zabušavanja, nepričanja, dugog niza godina od kad nisam ni takla gramatiku, pa svakako i manjka samopouzdanja da to radim dobro – upala u nivo B2.3 😀 Najiskrenije sam mislila da ću biti mnogo, mnogo slabija.
Kako će izgledati moj kurs u EQUILIBRIO školi jezika?
Ne mislim da je dovoljno što sve filmove već deceniju gledam s engleskim titlovima, što puno čitam na ovom jeziku i pratim ozbiljna online predavanja. Zbog načina života, moja konverzacija je neredovna, retka, a na periode potpuno izostaje. Niko nije naučio da igra fudbal gledajući Ronalda, pa ni moj konverzacijski Engleski neće postati bolji od gledanja “The Knicks” i “The Game of Thrones” bez prevoda 😀 Potrebno je da ovo korigujem na pravi način.
Sredinom oktobra, za nekih desetak dana, krećem na konverzacijiski kurs engleskog jezika. Biću u maloj grupi od 4-6 ljudi i na svakom času imati neku temu za razgovor. Čas je jednog dana u nedelji uveče, traje 150 minuta i kurs traje 7 nedelja. Ovo je super za zauzete ljude koji rade i nemaju vremena da “sede u školskoj klupi” mesecima.
Postoji i intenzivan kurs engleskog (Biz total), namenjen poslovnim ljudima – ali sam shvatila da to nije moj prioritet. Ono što želim je da se osetim opušteno u slučaju da treba da održim neku prezentaciju ili radionicu na engleskom jeziku. Zato je konverzacijski kurs prava stvar za mene.
Kad završim, možda ću uspeti da ubedim moju najbolju drugaricu koja spada upravo u “neću da pričam, ne smem da pričam” grupu ljudi – da uradi to isto. Ja vam se javljam ponovo s detaljnim utiscima kad kurs krene i kada ga završim. A ko zna – možda nakon njega odlučim da uradim 2 strašne “javni nastup” stvari odjednom: snimim prezentaciju o zdravoj ishrani na engleskom jeziku 😉
Bravo, ima nas sa sličnim problemima koliko hoćeš. Jedva čekam nastavak.
Moram da pohvalim frizuru, a može li jedan tekst kako se bez frizera u home varijanti dobijaju te neobavezne lokne. Recept za one koji se slabo snalaze sa fenom i četkom :).
Drago mi je da je bilo korisno, hvala 🙂
Što se kose tiče, tu baš ne mogu puno da pomognem – jer su lokne prirodne. Dugo sam koristila keratin kako bih uopšte mogla da nosim ravnu kosu. Sad kada je odstranjen, vratila sam se na svoja “fabrička podešavanja” 😀 Po reakcijama na novi friz – vidim da je još jednom dokazano kako je najprirodnije – i najbolje ❤️