Od devojčice do žene i po
Kilometarski red u supermarketu. Ispred mene dve tinejdžerke, počinju da se gurkaju, šapuću nešto jedna drugoj i premeravaju mene i onu letnju haljinu – zovem je “haljina koja se oblači kašikom za cipele i skida brijanjem” – omiljeni model.
Premerim i ja njih. Zbir njihovih godina nije dovoljan da se dobiju moje. Zbir njihovih težina daje odprilike 350% moje.
Dok spuštaju korpu na kasu ja skeniram šta je unutra: pola kilograma Milka čokolade, porodično pakovanje sladoleda sa dodatim karamel prelivom i 2 litre Coca-Cole. Na drugi pogled uočim i par paketića kokica za mikrotalasnu. Ne ide Coca-Cola bez svog glavnog začina, naravno.
Brže bolje, podignem svoju korpu i izložim karfiol, brokoli i filete skuše pogledima tinejdžerki. Ali, avaj! I dalje šmekaju onu haljinu. Ne gledaju u korpu. Ma ni jedan kratak pogled! Ništa!
Propao mi je improvizovani eksperiment, međutim, to me je podsetio da “nije bilo tako u moje vreme” (izgovaranjem ovih reči, rizikujem da zvučim kao penzioner, znam). Zavladale su potpuno drugačije navike – masovno i neizlečivo.
A svaka promena da bi bila korenita mora biti započeta na vreme!
Kreiranje navika je izuzetno bitan proces. Ne treba pustiti decu u surovi svet, a da pre toga ne steknu dovoljnu količinu čvrsto zacementiranih navika, koje će predstavljati jezgro oko koga grade svoj život. Moraju da nauče budu deo (potrošačkog) društva i adekvatno se uklope u njega.
Upotrebite maštu i zamislite sve ovo kao složen proces u kome odrasli deci omogućavaju da u toku odrastanja sakupljaju poene. Kada deca sakupe dovoljno poena, formirali su zapravo svoju ličnost i navike. Spremni su da sami donose odluke oko bitnih stvari! A šta Danas-Klinci-A-Sutra-Tinejdžeri jedu i kakav odnos imaju prema hrani je izuzetno bitno. Taj odnos će dugoročno definisati i zdravlje i izgled i većinu najrasprostranjenijih kompleksa.
Dakle, kako deci omogućiti da sakupe što više poena?
Počinje nakon što mame napuste svog najboljeg prijatelja, Televizor, i na kratko prekinu svoju emotivnu vezu sa kanalima “Ljubav u Turskoj“ i “Švaleracija u Meksiku“ – da bi odvele decu do parkića. U parkiću imaju sa kim da porede svoje veštine, a sve je lakše kada se začini takmičarskim duhom. Poeni se dele otprilike ovako:
- 10 poena za dete mame sa Jafa keksićima;
- 10 poena za devojčicu koja je pojela sav Smoki koji joj je mama gurala u grlo dok je razgovarala telefonom;
- 15 poena za malu gospođicu sa čokoladom i gaziranim sokićem, popijenim na eks;
- 25 za apsolutnu šampionku: čips sa ukusom sarme (Partiotizam, bato! Od malih nogu!)
- Za potomke one čudne žene što ljušti jabuku detetu nema poena!
Kada nakupe dovoljno poena, deca mogu da krenu u obdanište. Tamo ih čuvaju tete koje im pomažu da dalje sakupljaju poene. Najviše poena se dobija za viršle, paštete, lisnata testa i tečnosti sa što više šećera, koje popiju i poručkaju. Nema izvoljevanja!
Čokoladice i grickalice se uredno pakuju ujutru kod kuće, da se kasnije podele sa prijateljima, u cilju što boljeg povezivanja i socijalizacije.
Sledeće sjajno mesto za sakupljanje poena je škola. Tu se za poene brinu neki fini ljudi u najbližem okruženju škole: Pekara, Fast food, pekara, Poslastičarnica, Fast food, Pekara, Fast food, Palačinkarnica… Omladini je omogućeno brzo napredovanje zahvaljujući razvijenom preduzetničkom duhu ovih kreativaca, koji pred njih stavljaju bezbrojne kombinacije Nutele i keksića, salama i viršli, slatkih i slanih testa – a to sve u dve primamljive veličine: nenormalno veliko i da padneš u nesvest veliko.
Valja napomenuti da se dodatni poeni mogu dobiti i u samoj školi za izbegavanje časova fizičkog ili za ekstra sate provedene ispred TV-a i računara, po povratku iz škole.
Ipak, glavni provajder mogućnosti za sticanje poena i dalje su roditelji! Oni nikada neće dozvoliti da njihova deca budu uskraćena za alate (kojma postižu vrhunske rezultate).
Alati su uvek uredno poredani na savršeno dostupnim mestima kao što je npr. frižider: pakovanje margarina, kesica majoneza, salama i šunka, 2 pakovanja viršli (da se nađu i posle škole), džem ili eurokrem, roštilj pripremljen za mikrotalasnu, 2-3 paštete i sok (gaziran i negaziran).
A na frižideru pakovanje tost hleba (ako nestane onaj sveži), i naravno svež beli hleb. Kupljen vruć. U blizini su, očekivano, kutije sa nekim muslijem (Extra Sugar Added), flaša rafinisanog suncokretovog ulja i velika polica za grickalice i slatkiše.
Takođe, svaka baba, teka ili komšinica koja bane u goste omogući još koji poen, jer se ne ide u goste bez čokolade s rižom i Sprajta. Timski rad je, vidite, ključan!
I? Kada je kraj?
Tu negde, u trenutku kada dete samo napravi razliku između ukusa Coca-Cole, Kokte i Pepsija i sa sigurnošcu može da kaže da za doručak više voli Nestle sa lešnicima i Pepsijem nego Milku sa keksom i Koktu – tada više ne mora da sakuplja poene.
Tada su svi oni zreli i odgovorni odrasli ispunili svoju misiju i stvorili prehrambeno svesno biće.
Stvorili su od devojčice ženu i po sa savršeno stabilnim, izgrađenim i nepromenljivim ukusom.
Konačno mogu da nazdrave sebi, svom radu i umeću! Mogu da proslave sve one poene koje su njihova deca sakupila – novom bocom Nera soka ili šoljom Mršavela čaja sa zaslađivačem.
A one neprilagođene i tvrdoglave žene, koje su decu poslale u surovi svet, a da nisu sakupila dovoljno poena? One sa zglobom trajno iščašenim od ljuštenja jabuka? One što nisu videle epizodu u kojoj je Esmeralda progledala, jer su svoju devojčicu vodile na gimnastiku?
One tako liče na moju mamu…
- Mamu koja mi nije davala slatkiše i sokove.
- Mamu koja me je ubedila da je nedeljna doza čokolade jedno malo Životinjsko carstvo, subotom kada se ona vrati sa pijace, noseći kese pune povrća.
- Mamu, zbog koje sada, u 35. godini nosim haljine “koje se oblače kašikom za cipele i skidaju brijanjem“.
- Mamu, koja me je davno, još u parkiću, sprečila da postanem jedna od onih žena i po, koje me danas čudno gledaju.
Tekst objavljen na BLOGUMNI, portal Nadlanu, 11. jul 2012.
odlican tekst!
na tako duhovit nacin napisane tuzne cinjenice savremenog zivota velike-ogromne vecine koju uopste ne interesuje zdravija ishrana cak ni za svoju decu.
ja jos uvek nisam majka, ali se iskreno nadam da cu uspeti da usadim zdrave navike svom detetu jednoga dana, jer ih i ja tek poslednju deceniju usvajam i menjam svoje nezdrave navike.
Hvala, Bojana! 🙂
Činjenica je da jedna generacija koja nije naučila nešto, ne može to da prenese ni na sledeću. A znamo kada su pekare i fast food-ovi počeli da niču na svakom ćošku, kao pečurke posle kiše i kada su nas preplavili “gotovi” proizvodi u samoposlugama.
Verujem da ne mora da bude ovako…
Pozdrav!
Eh.. pises jednako dobro kao sto i kuvas 🙂
Znas, tu sa decom imas jedan problem. Ne bi verovala koliki je uticaj okoline. 100 puta mi se to olupalo o glavu. Al, sto rece jedna moja drugarica, ja pricam i pricam i sve se nadam da ce to ipak jednog dana imati nekog smisla…..
Hvala Milla 🙂
Ima smisla. Jer i ako ih ponese društvo, situacija, nedisciplina – ostaje neko znanje o tome kako treba da bude, a i nekadašnje dobre navike ostanu “parkirane” u nekom kutku mozga.
Nisu “pogubljeni” u trenutku kada reše da se “vrate na ono mamino” i ne moraju da uče potpuno nove stvari od samog početka 🙂
Sve objašnjeno!!! Ja, nažalost, spadam u onu grupu koja nije imala zdrave navike… Menjam svoj način ishrane, svoje porodice, dece(teška i dugotrajna borba), a okolini ću ovo deliti da pročita… Ako jedna osba bar razmišlja o ovoma, ja ću biti zadovoljna!
Hvala, niste mama ali pomažete!!!
I tetke i sestre se računaju u jako motivisane žene!
Imam 4 maloletna lica kao izvor motivacije 🙂
Sjajna satira, na žalost sam prepoznala sadržaj sopstvenog frižidera i stidim se najstrašnije
Kakva nam je opšta informisanost i koliko truda se ulaže u sve ovo – nema razloga za stid.
Ali ima razloga za uvođenje promena, makar malo po malo 🙂
Šta je bilo – bilo je <—@
Sjajan tekst!!!
Samo jos jedan neoborivi dokaz koji potvrdjuje cinjenicu ” To sto roditelji mogu naskoditi vlastitoj djeci, ni Staljin i Hitler nisu uspjeli uraditi drugima”
Na da sve “moderrna” i “zdrava” hrana polako ali uskracuje ljude unucadi
Ovo je tako surovo, ali tako porazavajuce istinito. Ja sam odrasla na zasecerenom mleku, slatkisi nikad nisu bili zabranjivani, jelo se i kuvano, ne mogu da kazem, ali kada je mama preuzela kuhinju od babe, poceli smo da jedemo i mesne preradjevine (dok je baba bila ziva jele su se sunke, kobaje, dzem, kacamak, sir). Ceo svoj zivot sam debela. Da ne pricam da sam kao dete stalno bila bolesna, upaljene usi, gnojne angine, bronhitisi. Sa 10 godina su mi izvadili krajnike.
Debela sam i zelim nesto da promenim, ne samo da smrsam, vec ne zelim da postanem debela polupokretna baba koja se kljuka gomilom lekova koji joj ne pomazu.
Hvala na divnim tekstovima.
ma ne s***** više sa tom sveopštom pomamom za “zdravom ” hranom, da bi se tako ofucani uvukli u što tesnije haljine, i sa svojih 40 izgledali groteksno. Ostavite i to malo dece koje nije podleglo hiperseksualizaciji društva da uživa u hrani koju voli…i ako dozvolite, neki od nas moraju da RADE da bi preživeli, a turska serija na kraju dana nam jedina daje uvid u našu stvarnost, pokazuje da još ima žena koje se bave kućom kao mi, i jedu normalnu hranu, baš kao i mi…starlete, dijete, fitnes trenere, i plastičare ostavljam vama…i naravno, duge šetnje parkom…
Jao ne seri ti molim te … JA sam mama sa dvokratnim radnim vremenom koja svakodnevno kuva! Ne gledam serije niti u toku dana uspevam da mnogo sedim na svojoj zadnjici jer imam obaveze.Izmedju balansiranja nezgodnog radnog vremena kuvanja ciscenja i ostalih kucnih poslova trudim se iz petnih zila da dete usmerim da jede zdravo i zivi zdravo i da … idem u teretanu na fitnes i aerobik tri veceri nedeljno i nije mi tesko ich! Hebala te turska serija da te hebala 😉 Autorki teksta se unapred izvinjavam i molim da moj komentar ako sam preterala oidmah izbrise 😉
Neka ga 😀
hahaha, evo, i ja se “upisujem”… ima nas, ima koje ne podležemo izgovorima :-*
Milice… nije stvar u konfekcijskom broju, niti u izgledu. Mada, svako pročita šta želi. A “hrana” o kojoj pričate (pa i duševna, u vidu serije) nije hrana, jer ne hrani. Ona je samo materija za ispunjavanje želuca i “prostora” ispod frizure. Na žalost, rezultati će se videti za 20-ak godina i onda će deca, na osnovu lekarskih nalaza, morati da koriguju ono što roditelji nisu znali/ hteli/stigli da ih nauče. Ali su zato stigli da ih “naprave”. E, to je groteskno 🙁
Tako se osecas zbog insulinske rezistencije. Ona izmedju ostalog zamagljuje mozak. Mi ofucane i groteskne sa 40 godina jos mozemo da u stvarnosti okinemo po koju spansku seriju. Ti podizes slabice, nesposobne da se izbave od bolesti, i ne, nece moci dovoljno dobro da rade, Ni ti ne mozes dobro da radis, jer nemas energije, svaki put kad nesto pojedes, spava ti se, ujutru si kao komirana; ti se ne bavis kucom jer ne vodis racuna o vitalnim interesima svojih ukucana, kao ni o spostvenim. Ne kaze se groteksno nego groteskno i deca se ne hrane virslama i ne hrane se krofnama.
Tekst je potpuno tacan, i svaka cast tvojoj majci koja ti je omogucila da nemas problema sa zdravljem kompleksima vezanim za izgled, jer verujem da je zbog toga non stop slusala pametovanja od okoline. Mislim da je svest o zdravoj ishrani nesto sto je kod nas na kolektivno veoma niskom nivou, ali ne samo kod nas, vec u velikom delu “razvijenog” i “nerazvijenog” sveta. Kada vidim koliko deca dobijaju malo ljubavi od svojih roditelja, koliko nisu naucena empatiji, zlostavljaju zivotinje, svoje vrsnjake koji su drugaciji, terorisu svet oko sebe kao da je sve tu samo za njih, onda mi se nezdrava ishrana cini kao najnormalnija pojava, bilo bi cudno da je drugacije!
I ona je to radila onako kako je znala, prema saznanjima tog vremena.
Saznanja su bila da se ne jede masno, da su biljna ulja dobra… ali opet, uvek se kuvalo, slatkiši su bili povremena stvar a prerađevine jako retko ulazile u kuću.
Činjenica je da su i oni koji su želeli tada da brinu o hrani, bez ikakve spostvene krivice odlutali u pravcu koji (prema današnjim saznanjima) nije bio dobar.
Sada, kada je širenje informacija lako, vreme je da se stvari vrate tamo gde su i bile: prirodna hrana.
I ne radi se o pomodarstvu, već na vraćanju na ono od čega nikada nismo ni smeli da odlutamo 🙂
Samo cu vam reci da me je jedna od najblizih prijateljica osudila zbog toga sto uskracujem svom detetu radost pomfrita “to sva deca vole, kako mozes da joj ne napravis”, samo kad bi znala da moja cerka i slatkise vidi samo na rodjendanima, i to je previse. Ako sebe ne trujem przenom hranom, necu ni dete. Ispravna ili neispravna moja saznanja bila, ja znam da joj kuvanim povrcem i mesom sigurno necu naskoditi.
Ja bih i dan danas rado pojela u nekom planinskom selu mlade krompiriće pržene na domaćoj masti, kao što sam ih jela na selu kod babe dok sam bila klinka – mada ni tada nije bilo u dubokoj masti, već je stavljala “taman koliko treba” 🙂
Do sada sam pročitala dve verzije prženja kupovnog pomfrita:
1) više puta korišćeno rafinisano palmino ulje koje trpi više prženja nego što bi poželeli da znamo
2) upotreba delimično hidrogenizovanih masti
Na “crnoj listi prženog skroba” kupovni pomfrit ili onaj spreman kod kuće na suncokretovom ulju kod mene deli prvo mesto sa krofnama od belog brašna prženih u istom tom ulju. Stvarno za osudu 😉 🙂
Majo….obožavam te!!!!! Naime, danas sam prvi put na tvojoj stranici…slučajno…gutam tekstove i ne trepćem! Kako lep osećaj kad sretneš istomišljenika! Imam troje dece i svaki dan bijem bitku za zdrav način ishrane…Rezultat se vidi npr. sistematski pregled u klubu gde moj sin trenira košarku, doktorica gleda analize krvi i mokraće i kaže vidi se da te mama zdravo hrani…jedno dete od njih 30 pregledanih danas…Vetar u leđa da nastavim dalje…
Hvala Ivana! 🙂
I mene raduje da je istomišljenika sve više.
Taj put koji prolaze mame nisam prešla, a nadam se najiskrenije da hoću jednog dana. Trebaće i meni tada neki savet sigurno.
Znam da se mame uglavnom žale na onaj period dana kada deca moraju da jedu van kuće i svesna sam da nije lako.
Svaka čast trudu i na primeru da neke stvar mogu da se sprovedu u delo uz upornost 🙂
Veliki pozdrav za tebe i klince 🙂
Fenomenalno! Kao da sam ja ovo rekla! U zivotu sam popila 2 kole i pojela 4 cevapa, pastete i virslle, salame ne drzim u frizideru, jedem lecu, sama cijedim sokove, izbjegavam preradjenu hranu, kukuruzni
sirup, trcim i nikad nisam imala problema sa tezinom, a ni sa umorom, nervozom, koza mi je bolja nego kod mladjih cura…imam 30g. i mogu
stati u sve haljine(cak i kozne) koje se gule ziletom. TACKA!
Imam 23 godine, i 55 kg. Hvala Bogu nemam nikakav problem ni sa tezinom ni sa zdravljem. Mama ima 43 godine i savrseno izgleda, mozemo da nosimo iste stvari. A pravila nam je i krofne i kiflice i pomfrit itd… Ali naravno sve umereno. Jedan obrok je nesto kuvano, i to je obavezno, svaki dan. Naravno jedemo i voce i povrce. Ali desi se da jedemo i cevape i pomfrit, i slatkise. A opet niko u porodici nema problema sa kilazom. Imam i 2 brata, i kao tinejdzeri uvek smo trenirali, bavili se sportom, i nismo se odricali nicega. Ja licno ne volim salame i pastete, i to ni ne jedem.
Sada sam pocela da pazim na ishranu iskljucivo zbog zdravlja. Ali kad smo bili mali, jeli smo skoro sve, u umerenim kolicinama naravno, bavili se sportom, i nista nam ne fali 🙂
Inace svidja mi se stranica, i nasla sam mnogo korisnih stvari 🙂
Pre par godina sam pocela da zivim sama i od tada se trudim da vodim racuna o zdravoj ishrani. Kada sam bila kod mame, ustalila se navika da za dorucak pojedem cokoladu, za rucak bi to bila uzina u skoli a za veceru ako mama nesto spremi+ obavezno cips ili neke druge grickalice. I moram naglasiti da mi je muka od takve ishrane, sada se trudim da izbegavam slatkise, uzivam u vocu i povrcu. jako se lepo osecam kada mi se sto zeleni. Zadovoljna sam svojom linijom, pocela sam zdravo da se hranim pre svega zato sto se osecam zdravije tako. Moram reci da sam na ovoj stranici procitala jako interesantnih cinjenica, koje su me razocarale u mnoge proizvode. Zelim da pohvalim sve mame koje se brinu o pravilnoj ishrani svoje dece. Mozda ne danas, ali kada sazre, ta bica ce vam biti zahvalna na tome 🙂
I ja uvek hvalim te mame, jer znam koliko je to što moja mama ne voli slatkiše i sokove – kao i to što je stalno spremala svežu hranu – meni uticalo na navike. Svesna sam toga koliko mi je vremena i živaca uštedela.
Mada je i ona živela u vremenu kada su nas učili da su zejtini zdravi i da je soja dobra, ali je tih par sitnica lako promeniti kad ne mora da se menja “ceo sistem u glavi”.
Potpuno ste u pravu i sa svime napisanim se slazem. Ali ako morate da posaljete dete u vrtic jer nema ko da ga cuva kod kuce, sta onda? Tesko da unos slatkisa mozete da ogranicite na cokoladicu nedeljom. Da ne pricam o ostaloj hrani u vrticima. Mnoge iz nasih generacija su cuvale bake. Danas baka-servis vise nije tako rasprostranjen. Postoji s druge strane i prednost vrtica, zbog socijalizacije dece, ali to nije sad tema…
Ne kapiram…kod nas u vrticu sluze svaki dan kuvana jela koja svi mi jedemo,grasak, pasulj,boranija, gulas i sl. Za uzinu uglavnom jabuke,banane ili griz. A sto se tice ishrane kod kuce…naravno da jedemo i slatko i masno i kobasice,apsolutno sve,ali ne kao urbane porodice kojima je cips zamena za obrok ili ona kupovna jela za mikrotalasnu. Zna se sta se kuva za rucak i strogo se pazi da u kuci uvek ima dovoljno voca i povrca,koristimo maslinovo ulje,puter,sami pravimo domace cevape i pice,naravno i kolace,mnogo ukusnije i zdravije od kupovnih slatkisa! Sve moze ali u razumnim merama. Sto se tice teksta,odlican je,jer je sve vise debele dece koja odrastaju na fast food-u,a roditelji ih podrzavaju!
Ja se definitivno plasim sta ce se desiti sa mojom cerkom kad joj budu davali tu kvazi hranu u vrticu… A nemam izbora, morace da ide u vrtic.
Odusevljena sam vasim tekstom.Bravo!!Deca su nase najvece bogatstvo i nema vece srece kada su zdrava.
Zato i krecem od sebe.Znam da se deca najvise ugledaju na roditelje i cvrsto sam odlucila da budem zdrava svom detetu.
Ne znam ko od vas koji ste pisali i komentarisali ima dete koje ide u vrtić, a pošto moji idu mogu odgovorno da kažem da je jelovnik u vrtiću veoma dobar i sigurno mnogo bolji i kvalitetniji nego što mnogi pružaju svojoj deci kod kuće. Stoga se apsolutno ne slažem sa konstatacijom da: “Tamo ih čuvaju tete koje im pomažu da dalje sakupljaju poene. Najviše poena se dobija za viršle, paštete, lisnata testa i tečnosti sa što više šećera, koje popiju i poručkaju”.
To ne stoji. Pri tom su vaspitačice, bar one u vrtiću moje dece, veoma kooperativne i spremne na saradnju ukoliko smatramo da je potrebno korigovati nešto iz mesečnog jelovnika koji su nam isprintale i dale u ruku da na miru kod kuće pročitamo i proučimo. Ne videh tamo niti paštete, niti viršle, niti lisnato testo. Tako da definitivno vrtić nije takav “horor” kakav je predstavljen – po pitanju hrane.
I još sam hteo da kažem da je svima jasno da živimo u bombardovanom području, tako da je potpuno diskutabilno uopšte pričati o kvalitetu tog povrća i tog mesa i uopšte svih namirnica koje kupujemo po pijacama i kuvamo i spremamo deci kod kuće. Još 300 godina se ovo podneblje neće očistiti od osiromašenog uranijuma.
Svakako se slažem da se treba potruditi što je moguće više ne gurati deci namirnice koji su po difoltu nezdrave, jer je poznato da kod 20% gojazne dece, taj problem prelazi i u odraslu životnu dob.
@Luka
I ja sam išla u vrtić, i u školu i ZNAM šta sam jela. Ako je bila viršla, bila je u testu. I jogurt uz to. Ponedeljkom masna mekika, utorkom četvrtina bureka sa sirom i jogurt, sreda kifla sa kremom, četvrtak đevrek i jogurt… To je užina koju su naši roditelji plaćali unapred, za ceo mesec. Druga opcija je pekara odmah do škole ili kiosk sa toplim sendvičima i pljeskavicama. A bila je tu i neka bakica koja je u dvorištu prodavala kremiće i grickalice i sokove.
Nikada nisam nosila nešto kuvano, niti je služeno u školi (niti u vrtiću).
Danas imam problem sa viškom kilograma kojeg se verovatno neću nikada rešiti.
Ali zato znam da će moje dete znati za bolje.
Odličan tekst!